Koncert za pamćenje na početku Igara

Dubrovačke ljetne igre ove će godine navršiti 73. godinu. Po konceptu nisu se mijenjale od svojih početaka. One su tradicionalan i konzervativan festival s povremenim manje ili više uspješnim pokušajima alternativnih odbljesaka. Ne prejudicira se da je nešto staromodno nekvalitetno, ali upravo kao posljedica duboko ukorijenjene višegodišnje trome konzervativnosti, prvotna idejna linija koja je gordo bujala u okviru konzumacije umjetnosti, a ta konzumacija sama sebi bila svrha i/ili kao takva utjecala na kulturu, ne samo u užem smislu, pretvorila se u malograđansku ispraznost i monotono ponavljanje jednog te istog formalnog okvira sve manje vidljivosti i svježine. Jasno je da je kontekst u kojem se Igre danas događaju drukčiji od onog kad su počinjale, a tim je manje razumljiv krut i spor, gotovo lakonski pristup copy/paste iz godine u godinu, bar kad je o glazbenom dijelu programa riječ.

Otvaranje 73. Dubrovačkih ljetnih igara / Izvor DLJI

Ako su Igre najstariji i najugledniji hrvatski festival, onda bi mu trebalo održati/vratiti vrhunsko sadržajno, a ne načelno značenje, posvetiti se s više žara i invencije slaganju programske koncepcije i postavljati ju u širi društveni kontekst. Trebalo bi prepoznati koliko snažan utjecaj festival s ovakvom reputacijom i ovakvom podrazumijevanom financijskom potporom može pridonijeti kroz umjetničko stvaralaštvo, trebalo bi potaknuti pozitivni senzacionalizam kako bi sadržaji predstava/koncerata fluktuirali snažnije i dojmljivije do publike. Ovako se čini da je svaki iole informiran zaljubljenik u glazbu s dobrom muzičkom intuicijom mogao složiti redoslijed i sadržaj glazbenih događanja. Igre ne smiju biti malo bolja redovna koncertna/teatarska sezona. Igre zahtijevaju i traže više. Kao poticaj bi dobro došla primjerena koncertna dvorana za kojom glazbenici, građani, publika i umjetnost čeznu.

Petnaest koncerata, koliko ih ima ove godine na Igrama, predstavljaju glazbenike u širokom rasponu međunarodnih karijera. Uglavnom su to solisti s eminentnim nagradama, s relevantnim suradnjama s isto tako poznatim glazbenicima, s odličnim kritikama. Neki od njih ponudili su programe koji bi prije pripadali domeni specijaliziranih festivala, za uski krug struke, nego ljetnom festivalu koji bi morao imati određenu količinu šarma i atrakcije. Tako ćemo na klavirskom recitalu našeg izvrsnog pijanista Lovre Pogorelića, uz Bach–Busonijevu Chaconnu, čuti dvanaest Transcendentalnih etida Franza Liszta; turski pijanist Fazil Say, uz dio svog autorskog doprinosa à la carte, svirat će Bachove Goldberg varijacije, a Roman Simović izvest će Šest solo sonata za violinu Eugènea Ysaÿea. Ljetne igre pozvale su i multiinstrumentalista Coryja Henryja, dobitnika nagrade Grammy, koji će nekonvencionalnim programom razbiti klasični okvir koncertne izvedbe. Ansambl Antiphonus neizbježni je sudionik Igara, a Zagrebački kvartet gostovat će poslije niza godina izostanka u osvježenom sastavu. Projekt Igara Dubrovnik na glazbenoj hridi ponovo će nam predstaviti dubrovačke soliste. Dubrovački simfonijski orkestar ima dva nastupa na Igrama. Prvi je osmišljen kao predstavljanje hrvatskih skladatelja, što je vrlo pohvalno.

Antologijski koncert: Nuria Rial i Accademia del Piacere u Dvoru

No, kako u ovom programu, tako i u nekim sljedećim, dvojim nije li se dubrovačkoj publici moglo ne uskratiti upoznavanje drugih hrvatskih solista, a ne dvije godine zaredom na podij dovoditi iste? Nije li se moglo spojiti nekog stranog solista s hrvatskim skladateljem/djelom i na taj način širiti u koncentričnim krugovima hrvatsku glazbenu baštinu na druge kulturne jezgre? Za drugi koncert DSO-a po izboru programa i solista ne može se naći dovoljno smislen razlog da bude u programu Igara. Spomenimo i glazbenoscensku premijeru Čudesne šume Sunčane Škrinjarić i skladatelja Frane Đurovića te dvije dramske – Krvavu svadbu F. G. Lorce i Ljubovnike (nepoznata autora 17. stoljeća). Mora biti napomenuto da aparatura/logistika teatra guta mnogo više sredstava nego glazba i da je glazbeni program zbog toga zakinut godinama. No ostavimo upravnim vijećima i voditeljima programa da rješavaju taj disbalans, nadajući se da će glazba ubuduće financijski biti podjednako tretirana.

Nuria Rial i Accademia del Piacere drugog festivalskog dana 11. srpnja održali su koncert u atriju Kneževa dvora. Ono što su nam ti glazbenici priredili ostat će nedvojbeno antologijski koncert Igara. Nuria Rial, čarobni glas svjetske barokne i klasične scene, zadivila nas je neopterećenom osobnošću i samozatajnom otmjenošću. Virtuozitetom i rajskom lakoćom umjetnica barata zahtjevnim melodijskim linijama kazališne španjolske glazbe s početka 18. stoljeća, ulazeći u duboke zamisli svog bogatog artističkog bića. Bez kolebanja i samosvojno, osvojila nas je bez pogovora. Zarzuele, fandanga, operne arije Barbare Strozzi, Joséa de Nebre, Claudija Monteverdija i drugih, uklopljene logičnom i promišljenom koncepcijom voditelja Accademije Fahmija Alqhija, kako u instrumentalnim, tako i u onim vokalu pratećim skladbama zapljusnule su nas esencijalnom glazbenom energijom. Koncert za pamćenje!